PIŠE: MILICA KRALj
Cvetajeva nije imala ni preteče ni sledbenike, kako na književnom tako i na filozofskom planu. Maksimilijan Vološin jednom je rekao: „Marina, tebi škodi tvoje obilje. U tebi ima materijala za deset pjesnika i to izvanrednih.”
Autopetički program kog se sve do smrti pridržavala glasio je:
„Sve je to bilo. Moje su pjesme dnevnik, moja poezija je – poezija vlastitih imena.
Svi ćemo proći. Za pedeset godina, svi ćemo biti u zemlji. Pojaviće se novi likovi pod vječitim nebom. I imam volju da svima koji još žive doviknem:
Pišite, pišite što više! Učvršćujte svaki tren, svaki gest, svaki uzdah! Ali ne samo gest – nego i oblik ruke koja ga je načinila; ne samo uzdah – nego i izrez usana s kojih je lako sletio.
Ne prezirite `ono što je spoljašnje`! Boja vaših očiju jednako je važna kao i njihov izraz; presvlaka kanabeta – ne manje vežna od riječi koje su na njemu izrečene. Zapisujte što tačnije! Nema nevažnih stvari! Govorite o svojoj sobi: je li visoka ii niska, koliko je u njoj prozora i kakve su na njima zavjese, i ima li ćilim, i kakve je boje?
Boja vaših očiju i vašeg abažura, nož za sječenje hartije i šara na tapeti, dragulj na omiljenom prstenu – sve će to biti tijelo vaše u ogromnom svijetu napuštene, jadne, jadne duše.“
Marina je rođena 1892. godine u Moskvi u porodici univerzitetskog profesora istorije umjetnosti, direktora Muzeja Rumjancova i osnivača muzeja likovnih umjetnosti I. V. Cvetajeva. Još u djetinjstvu, svestrano obrazovana, pisala je pjesme na ruskom, njemačkom i francuskom jeziku. Književnost je studirala u Parizu i Lozani. U postoktobarskoj epohi stvarala je i u Sovjetskom Savezu sve do marta 1922. godine, kada je emigrirala na Zapad i pridružila se mužu bijelogardejcu, Sergeju Efronu, koji se kasnije borio i u španskom građanskom ratu.
Do 1939. godine živjela je u emigraciji u Parizu, Berlinu i Pragu. Do tog perioda štampala je pjesničku zbirku „Vrste“, poemu „Carica devojka“ i poetsku dramu „Kraj Kazanove.“. U emigraciji štampa još četiri knjige pjesama, sedam poetskih drama, više eseja i memoarskih i autobiografskih radova.
Cvetajeva je izrazita lirska pjesnikinja, ali njen tematski raspon je veoma širok: od najintimnijih motiva do društvene i filozofske problematike. Njena rana poezija („Večernji album“ 1910, Čarobni fenjer, 1912) iskazuju dinamiku motiva i ritmova, sa strastvenim i prkosnim, ponekad istorijski kostimiranim, lirskim ženskim subjektom koji se na trenutke pojavljuje kao „drska krv“. Njen pjesnički jezik je ekspresivan, aforističan, zvukovno instrumentiran na jedan bogati način, i uvijek, uvijek moderan. Kasniji periodi njenog stvaralaštva odaju potrebu za monumentalnošću i uzvišenim stilom („Učenik“, 1921).
Predio zvuka svakako ostaje najpresudniji i najintenzivniji dio pjesništva Cvetajeve. Njeno sazvučje je daleko od svakog uljuljkujućeg tonskog principa. Naprotiv, ono je zasnovano na odstupanjima, lomovima, prekoračenjima – na višem stepenu saglasnosti zvuka, koji se ponekad prepoznaje van očiglednog podatka. Visokoj tenziji – to jest sazvučju stiha služi sve: ritam i rima, i zvuk i riječ – svojim smislom i svojom zvučnom vrijednošću.
Prvih godina u emigraciji Marina je dobro prihvaćena, ali kako vrijeme prolazi emigrantski krugovi ne prihvataju njenu modernost. Ona je razočarana i počinje da piše pjesme sa prosovjetskim raspoloženjem, prožete ljubavlju prema domovini. Emigracija je oštro bojkotuje i ona živi posve sama.
U Sovjetski Savez se vratila 1939. godine sa cijelom porodicom. Sergeja Efrona ubrzo hapse kao i ćerku Arijadnu. Cvetajeva koja je uvijek lebdjela u oblacima, suočena sa surovom svakidašnjicom, primorana je da se bori za opstanak svoje djece u uslovima koji ne liče ni našta što je prije znala. Nova sovjetska vlast donosi dekret o oduzimanju 100.000 rubalja koje je čuvala u Državnoj banci kao i oduzimanjen velike porodične kuće. Prinuđena je da sa dvije kćeri i dadiljom živi u najmanjoj sobici, ložeći parket da bi zagrijala djecu i sebe. Po savjetu prijatelja daje djevojčice u Dječiji dom u Kuncevu, s nadom da će bar tamo imati dovoljno hrane i da neće gladovati. Alja se u domu razboljela od dizenterije i Marina je dovodi kući i njeguje. Sasvim slučajno saznaje da joj je u međuvremenu druga kćerkica Irina umrla u Kuncevu. Marina je užasnuta, muči je osjećaj krivice da nije dovoljno brinula o mlađoj kćeri: „Umrla je bez bolesti, od iscrpljenosti. A ja ni na sahranu nisam otišla. Alja je tog dana imala visoku temperaturu, 40,7 stepeni i ja nisam jednostavno mogla.(...) Sinu sam bila posvećena više nego što je to uspio da sazna. Dala sam mu mnogo više od sopstvenog života. Nije vrijedjelo. Svaka bitka sa sudbinom unaprijed je izgubljena.“
Početkom ljeta 1941. sa sinom Murom evakuisana je u Jelabugu, gradić koji se nalazi u tatarskoj republici. Ta oktobarska zbivanja opisala je u djelu „Oktobar u vagonu.“ U jednom pismu piše:“ Ne može ni da se zamisli u kakvoj bijedi živim. Nikakvih sredstava za život.“ U jednom jedinom loncu kuva oskudnu hranu i otkuvava veš. Po ko zna koji put farba iznošenu haljinu, jednu jedinu koju ima i koju uveče stavlja kao zavjesu na prozorčić samotničke izbe.
Nastaviće se